Pedeset nijansi zelene

9/08/2017


Često razmišljam o sadašnjem vremenu, zašto je sve oko mene takvo kakvo jeste i zašto sam ja takva kakva jesam, a to se može prikazati kroz emociju nezadovoljstva, razočaranosti, letargije, straha, nesreće, beznađa. Lobotomirani, ispijeni, omađijani, hipnotisani, siromašni duhom, pa i stanjem svesti. Zašto je to tako? Jer smo dozvolili, prepustili se sebi. Svojoj nejakoj snazi, udalji se od onoga što je u nama prirodno usađeno, udaljivši se od duhovne vertikale, udaljili se od pravih vrednosti i sada bauljamo, a da nismo uvideli da smo umrli odavno. I niko nam to nije rekao. 



Metafora takvog našeg života je podzemni kontejner koji se nalazi u blizini moje kuće. Taj kontejner se nalazi i u blizini jedne osnovne škole, blizu prolaza jednih stepenica, pored jedne autobuske stanice. Preko puta su dotrajali kućerci, između kojih se izdižu "velelepne" nelegalne zgrade, plod našeg vremena. Sve su one bez plana, bez prostora, bez stila i ukusa. On je ujedno i kontejner u kome iznosim đubre, koji je neizbežan uvek kada idem kući. Kada god prođem tu, on bi bio opkoljen smećem, kesama ili nekim ostacima koji bi završili po travi, drveću i bačeni na put dalje. 
Pre neki dan sam ujutru iznosila đubre i krenula do prodavnice. Idući uz stepenice, pri kraju ugledam, standardni prizor. Kese van kante, ovoga puta i po koja večera, užina na otvorenom od juče. Prilaz otežan jer ne mogu ni nogu stabilno da naslonim, a poklopac polu spušten, sa kesom koja viri. U prvi mah pomislim, možda je pun? Otvorim poklopac skroz, kesa propadne unutra. Uguram svoju, glatko ode. Kontejner unutra polu prazan. Vraćam se kući, pogledam i dalje je sve na svom mestu. U tom trenutku sam rešila da uzmem aparat i da to uslikam, jer mi je više zaista bilo muka i došlo mi je da stojim na tom istom mestu dok ne vidim, ko sve to namerno radi.  Naravno, ne da uzimam pravdu u svoje ruke, već me zanimao taj mentalni sklop. 




Dok sam slikala, jedna gospođa sa stanice je gledala i vidim znatiželjna sva, mislila da sam iz opštine, možda. Nije loša ideja. To đubre me je navelo da porazmislim, ako je stanje i ponašanje ovako van, kakvo li je onda tek u kućama, stanovima? 
Da nije dovoljno samo ostaviti tako smeće koje po ovoj vrućini kiseli, isparava, umnožava bakterije, već i smeta metalna ručka na tom kontejneru koja je iščupana! Kojom silom i načinom ne znam? Čovek koji živi preko puta u kući, uredno kada može očisti šta vidi i osećam iskrenu potrebu da mu pomognem u tome, da za sobom očistim i za drugima koliko mogu, sa željom da se bar jedan taj Srbin opameti, osvesti i da ne ponovi. Ali ne. 
Srbi vole tog što čisti da ismejavaju, da dobace po koju, u kojoj ste smeni danas i da li vam je to mesto pripalo? Jer taj čovek nije isti kao većina. On je različit i kao takav neprihvatljiv za većinu koja baca đubre. Dobro je da još uvek imamo dovoljno pitke vode, vazduha takvog kakvog da udišemo i zemlje koja još uvek neku zdravu hranu daje. I pitamo se kad će bolje? Onog trenutka kad ti budeš bio bolji, a do tada grcaj tu gde jesi. Jer za bolje i nisi.




Odmor u prirodi

Učestalo spominjanje inostranstva, blagodeti, uređenja kome se svaki Balkanac divi i teži, sa apostrofiranjem na sistem, dovodi me u stanje da zapitam, a ko čini tu državu i taj isti sistem? Rekla bih, narod, ljudi te države. Pa, kako to da tamo znamo da poštujemo propise, aminujemo zadatke, imamo potrebu da budemo deo tog uređivačkog sistema? Veliki je svaki taj evro, teško zarađen, koji daje privrememu blagodet, poštuje se svaka tačka i zarez u zakonu. Zato i opstaje takav sistem vekovima, pravila se unapred znaju. Čist račun, duga ljubav. 

I postavim sebi pitanje, da li smo imali od koga da naučimo kako se voli svoja zemlja ili se ona voli samo kada se pobedi u nekom sportu? Učitelja ima, ali izgleda da učenik nije još spreman. 
A, zašto ovo pričam? Nema onih koji čitaju, razmišljaju, zaključuju već samo onih koji slušaju, gledaju i već sažvakano prihvataju. 




Kako se brine o duševnom, duhovnom i fizičkom stanju čoveka i o prirodi, najbolje vidimo na primeru naših pravoslavnih manastira. Dovoljno je da uđemo u jedan manastirski posed i da vidimo kako i šta treba raditi. Ne kažem da svi mogu biti monasi, ali svi mogu biti ljudi. Na deset minuta od moje kuće nalazi se ženski manastir Rakovica, gde uvek možeš da dobiješ smirenje, ljubav i motivaciju, da uradiš najbolje što možeš za sebe i svoje okruženje.



Nije NIKADA kasno da se ispravimo i uspravimo. Ovde ne mislim na menjanje svesnosti ko smo, već da se vratimo onome ko zaista jesmo. 
Da se kroz uspehe dece, mladih uzdignemo i zahvalimo Bogu što nam je takve ljude podario. Da kroz njih učimo da se ulaganje u znanje isplati, a duh ojačava. Da su u dobre ljude iznikli, sa osvrtom na vreme u kojem su ponikli. Da se zahvalimo odraslima šta su uspeli da nešto sačuvaju i nauče nas ono što su znali i najbolje umeli. Vratiti se onome što nas je oduvek krasilo, tradiciji, istorijskom sećanju i svetlim primerima. Da itekako znamo da volimo svoju zemlju, da smo ponosni na istoriju i ljude koje je ova zemlja imala. Odužiti se njima, kroz borbu za buduća pokoljenja. Verujući u Boga, blagodareći mu u svim poslovima koje radimo, imajući ga stalno na umu. Poštovati sve ono što je stvorio, jer to čovek sam nije mogao da stvori, a oduzeti sebi za pravo da uništimo bilo koji drugi život. 

Dao nam je toliko prirodne lepote da se oko odmori, duša nadiše i napuni, uzemlji sa njom jer se i tako razmenjuje energija. 
A, šta mi radimo? Dopuštamo sebi. Dokle? Dok nama ne zazvoni đubre svakojake vrste na vrata. 
Od kad smo tako postali sebični, gramzivi, samoživi, bezobzirni? Postavljeni, kao da smo beskonačno ovde, nemajući iole straha od Njega. Moja kuća, moje vlasništvo. Moja zemlja, moja prćija. E, pa brale zabrojao si se. 
Ništa na ovome svetu nije u našem vlasništvu niti tako ostaje kad odemo. I potomci što posle nas dolaze, ostaju takođe prividno bez materijalnog, ali uvek jednu stvar svi dobijamo na poklon. Prirodu, koja ostaje. U kakvom sada stanju?! To je već debelo pitanje za razmišljanje. A, kada će biti bolje? Kada dođe do lične revolucije.



,, Jedina revolucija je lična. Radi sa sobom, upoznaj sebe, menjaj sebe." 

Vladika Nikolaj Velimirović



















You Might Also Like

2 comments

  1. Potpuno se slažem sa napisanim tekstom!
    Pogotovo taj deo o inostranstvu. Pa čekaj, Srbija je toliko loša i svima je van nje mnogo bolje? Pa ko čini Srbiju do nas samih. Okej, politika, zakoni, bla bla, svi znamo kako stoje stvari, ali mislim isključivo na čoveka kao pojedinca, i ovo o čemu ti pričaš.

    ОдговориИзбриши

Subscribe